Testovi toksičnosti na živim organizmima

Podaci o otrovnosti neke tvari dobivaju se eksperimentalno kroz testove toksičnosti. Testovima toksičnosti mogu se testirati toksični učinci bilo kojih tvari koje koristimo u svakodnevnom životu ili smo im izloženi u okolišu: kemikalije, pesticidi, metali, lijekovi, aditivi u hrani, kozmetički proizvodi, sredstva za čišćenje, osvježivači prostora, industrijski produkti, otpadne vode, otpadi i svi ostali zagađivači okoliša (polutanti) kao i tvari strane pojedinim živim organizmima ili cijelom biološkom sustavu (ksenobiotici).

Jedna od osnovnih svrha testova toksičnosti je dobiti podatke o otrovnosti neke tvari na čovjeka. Kako čovjek nije prihvatljiv model za eksperimentiranje, testovima toksičnosti podvrgavaju se razne vrste biljaka i životinja. Testovi toksičnosti na živim organizmima (in vivo) provode se u laboratorijima, na točno određenim modelima i u dobro kontroliranim procesima. Vrsta testnog organizma odabire se prema potrebama i ciljevima eksperimenta. Testni organizmi u biljnim biotestovima su razne alge i makrofiti na kojima se kao pokazatelji toksičnosti najčešće prate prirast, koncentracija fotosintetskih pigmenata i količina sintetiziranih proteina. U životinjskim biotestovima najpoznatija je upotreba miševa i štakora, ali koriste se i brojne druge vrste eksperimentalnih životinja iz svih sistematskih skupina, od najjednostavnijih do anatomski i fiziološki najsloženijih organizama. U testnih životinja, osim smrtnosti kao najagresivnijeg oblika djelovanja, moguće je analizirati patološke promjene na organskim sustavima, poremećaje fizioloških i biokemijskih reakcija, reproduktivne i genetičke promjene, promjene u ponašanju te mnoge druge, ovisno o tipu studije. Zbog nerijetkih slučajeva životinjske patnje tijekom eksperimenata, a posebno zbog sumnje u mogućnost primjene tako dobivenih rezultata na čovjeka (uslijed fiziološke različitosti), često se dovodi u pitanje etičnost takvih postupaka.

Postoji više vrsta testova toksičnosti, a razlikuju se u svom cilju, trajanju i načinu provođenja. Ima brzih i relativno jednostavnih, rutinskih testova kao i složenih, dugotrajnih i skupih studija. Osnovni je princip svih tipova testova toksičnosti da se statistički dobro izabranoj i dobro definiranoj grupi životinja ispitivana tvar daje u različitim dozama te se prate učinci. Određuje se najveća doza kod koje nije zapaženo nikakvo djelovanje tvari na testni organizam, kao i najmanja doza kod koje je štetan učinak vidljiv kod određenog broja izloženih organizama. Doza pri kojoj se nepovoljno djelovanje počinje pojavljivati na izloženim organizmima izrazito je važna za utvrđivanje koncentracije sigurnosti. Ta je doza temelj za izračunavanje maksimalne dozvoljene koncentracije (MDK) odnosno koncentracije za koju se s velikom sigurnošću može tvrditi da se neće pojaviti štetni učinci na živim bićima i okolišu. MDK vrijednosti predstavljaju određeni vid norme kakvoće i zakonski su regulirane u smislu granica tolerancije prisutnosti pojedinih tvari u vodi, zraku, prehrambenim namirnicama, radnim prostorima i dr.

Dunja Turk, dipl. ing./ prof. biol.