Onkologija pasa i mačaka

Tumori mogu biti zloćudni (maligni) i dobroćudni (benigni).

Maligni daju metastaze i šire se u okolinu, infiltrirajući se u okolno tkivo, dok benigni tumori ne daju metastaze u druge organe i ne infiltriraju se u okolno zdravo tkivo, već ga potiskuju. Prema porijeklu tumori se dijele u dvije osnovne skupine: epitelne (adenomi, karcinomi) i mezenhimske (fibromi, sarkomi), a kao posebna skupina izdvajaju se hemoblastoze (tumori krvnih stanica - leukemije te tumori limfnog tkiva limfomi).

 

Najčešće sami vlasnici primijete neku sumnjivu tvorbu i na to upozore veterinara pri pregledu . Te tvorbe mogu biti na površini (npr. povećani potkožni limfni čvor ili druga potkožna izraslina,) ili u unutrašnjosti tijela (promijenjena slezena, povećani limfni čvor u trbuhu i sl.). Na nalaz sumnjive tvorbe veterinar najčešće savjetuje vlasnika da prati mijenja li se tvorba ili punktira tvorbu i šalje uzorak na citološku pretragu ili pak se odlučuje na kirurški zahvat te odstranjuje tvorbu ili dio tvorbe i upućuje uzorak na patohistološku pretragu. U humanoj medicini raširena je upotreba tumorskih markera. Naime, stanice tumora često stvaraju posebne molekule koje normalne stanice ne proizvode ili ih proizvode u znatno manjoj količini. Takve molekule smatramo tumorskim markerima. Njihovom detekcijom možemo potvrditi prisutnost tumora u organizmu, odrediti stupanj invazivnosti odnosno prognozu i pratiti uspjeh liječenja. U pasa i mačaka u primjeni su brojni tumorski markeri (npr. markeri karcinoma mokraćnog mjehura, karcinoma mliječne žlijezde, limfoma...). Kod nas zbog skupoće nisu u široj primjeni.

 

Tumori se kod pasa javljaju puno češće nego kod ljudi. Statistički preko 80 % kožnih tumora kod pasa je u pravilu benigne naravi. No tu moramo uvijek bit oprezni s obzirom da se potkožno kod pasa javlja jedan vrlo neugodan tumormastocitom koji može biti malen, ali imati vrlo zloćudan karakter.

 

Kad govorimo o kliničkim simptomima kod tumora možemo ih podijeliti u tri skupine: prije svega tu je sama tumorska tvorbu (primarna ili metastatska), nakon toga moramo znati da tumor svojim rastom i djelovanjem mijenja ponekad i cijeli organizam pa možemo govoriti o simptomima koji su povezani s bujanjem tumora i potiskivanjem i razaranjem okolnog tkiva (npr. bolnost, otežano disanje, kašalj, otežano gutanje, povraćanje, začep, proljev, krvarenje na prirodne otvore, nakupljanje tekućine u tjelesne šupljine, otežano mokrenje....) i treće su popratni učinci koji se ne mogu objasniti bujanjem tumorskog tkiva – tzv .paraneoplastički sindrom koji ponekad dovode do stanja puno težih od onih koji nastaju izravnim djelovanjem tumora a mogu otežati uobičajeno liječenje ometanjem učinka terapije, a u nekim slučajevima čak predstavljaju kontraindikaciju za uobičajenu terapiju. Taj se učinak tumora može se očitovati probavnim, krvnim, žlijezdanim, živčano-mišićnim,kožnim, bubrežnim poremećajima, epileptiformni napadi, gubitak svijesti i dr.).

 

Nažalost, još uvijek je u praksi čest pogled da su tumorske bolesti vezane samo uz stariju dob i da ih nema smisla liječiti. Ove pretpostavke nisu točne. Zloćudne bolesti mogu se pojaviti u svim dobnim skupinama, a mogućnost liječenja barem za većinu tumora postoji. Maligni tumori zaista najčešće nisu izlječivi ,ali primjenom kemoterapije i radioterapije njihovo djelovanje može se relativno dobro kontrolirati. Nažalost većina kemoterapeutika-citostatika nama je još uvijek iz financijskih razloga nedostupna.

 

Ivan Taradi, univ.mag.vet.med.