Osobitosti prehrane pasa i mačaka dijabetičara

Dijabetes je kronični endokrini poremećaj koji se javlja i u pasa i u mačaka. Uzrokovan je relativnom ili apsolutnom deficijencijom hormona inzulina kojeg proizvode beta stanice gušterače. Inzulin stimulira transport glukoze i drugih hranjivih tvari preko stanične membrane za staničnu upotrebu. Nedostatak inzulina dovodi do povišene količine glukoze u krvi (hiperglikemija) i nesposobnosti tkiva da primaju glukozu. Primarni klinički znakovi dijabetesa su poliurija (učestalo mokrenje), polidipsija (povećano uzimanje vode), te gubitak tjelesne mase. U mačaka je najznačajniji rizični faktor nastanka dijabetesa starija dob. Između 70 i 90% mačaka oboljelih od dijabetesa starije su od 7 godina. Ostali pogodovni faktori su: nedostatak kretanja, tumori gušterače, dugotrajne aplikacije progesterona te genetski čimbenici.

Tip I dijabetesa ovisan je o inzulinu. Očituje se apsolutnim nedostatkom endogenog inzulina i on nije zabilježen u mačaka. Tip II neovisan je o inzulinu i očituje se oštećenom sekrecijom inzulina, rezistencijom na inzulin te amiloidnim taloženjem u otočićima gušterače. Rezistencija na inzulin nastaje kada su potrebne povišene koncentracije cirkulirajućeg hormona za održavanje količine glukoze u krvi i najčešći je oblik dijabetesa u mačaka. Pretpostavlja se da je mačka po svojoj prirodi rezistentna na inzulin u usporedbi s biljojedima ili svejedima. Rezistencija na inzulin se smatra adaptacijskim mehanizmom onih vrsta koje su se evolucijski razvijale kao isključivi mesojedi konzumirajući hranu koja je bogata bjelančevinama i mastima, a siromašna ugljikohidratima. Zato je periferna rezistencijama inzulin adaptivni mehanizam koji dozvoljava isporuku bjelančevina i masti u tkiva, istovremeno održavajući razinu glukoze u krvi.

Od dijabetesa tipa II češće obolijevaju starije mačke koje se slabo kreću, koje konzumiraju hranu bogatu ugljikohidratima i koje su pretile. Dijabetes pogađa otprilike jednog od 200 pasa. Kao i kod mačaka, glavni klinički znaci su polidipsija, poliurija i gubitak tjelesne mase. Bitan uvjet je netolerancija ugljikohidrata zbog nedostatka inzulina, što povećava količinu šećera u krvi i izlučivanje putem mokraće. U liječenju dijabetesa koristimo se uglavnom inzulinom iz humane medicine a uz to osobito je važno u potpunosti kontrolirati prehranu. Otprilike jednu četvrtinu dnevnog unosa hrane treba davati prije injekcije inzulina, a hrana se daje svakodnevno u isto vrijeme. Ostale 3/4 obroka psu se daju kada se inzulin počne maksimalno izlučivati.

Mačke oboljele od dijabetesa trebalo bi hraniti visokokvalitetnim bjelančevinama u količini koja zadovoljava njihove dnevne potrebe. Unos masti kod oboljelih mačaka mora se umjereno ograničiti ako životinja ima prekomjernu tjelesnu masu. Hrana za pse i mačke oboljele od dijabetesa treba sadržavati manje količine masti, ali adekvatne količine esencijalnih masnih kiselina. Količina masti u kupovnim hranama namijenjenim za životinje oboljele od dijabetesa ne smije premašiti 20% od metaboličke energije u hrani. Sadržaj ugljikohidrata u hrani za dijabetične životinje vrlo je važan jer ima veliki utjecaj na količinu glukoze u krvi nakon jela. Hrana koja smanjuje glikemični indeks je poželjna jer ublažava fluktuacije glukoze u krvi što doprinosi boljoj kontroli dijabetesa. Glikemičnim indeksom hranu se kategorizira na temelju njezinog učinka na količinu glukoze u krvi.

Općenito složeni ugljikohidrati imaju niži glikemični indeks od jednostavnih, jer se sporije probavljaju i apsorbiraju. Ječam je izvrstan izvor škroba prikladan za prehranu životinja oboljelih od dijabetesa. Relativno niski glikemični indeks ječma povezan je s visokom količinom vlaknine i beta glukana. Najveći glikemični indeks u hranidbi pasa ima riža stoga su u prehrani dijabetičara mora izbjegavati. Hranidba ječmom ili sirkom modulira odgovor glukoze i inzulina i zato je bolji izbor za životinje oboljele od dijabetesa od riže. Uloga sirove vlaknine u prehrani životinja oboljelih od dijabetesa također je vrlo značajna.
Važno je naglasiti da je uz terapiju inzulinom ovakav režim ishrane kod dijabetičara doživotan i svako odstupanje može imati kobne posljedice za životinju stoga je potrebna dobra suradnja između vlasnika i veterinara kliničara koji vodi pacijenta.

Ivan Taradi dr.vet.med.