Primjena lijekova u veterinarskoj praksi

Ključnu kariku u osiguranju zdravog mesa, mlijeka i ostalih proizvoda životinjskog porijekla čini veterinarska djelatnost. Stoga je primjena lijekova u vet. praksi od velike važnosti, ne samo zbog zaštite zdravlja životinja, već i zbog toga što se kao krajnji korisnik u hranidbenom lancu nalazi čovjek.
LIJEK je tvar ili mješavina tvari koja, primijenjena u određenoj količini i na određeni način, sprječava, liječi ili prepoznaje bolest u životinja te u njih mijenja, popravlja ili obnavlja fiziološke funkcije, odnosno postiže druge medicinski opravdane ciljeve. Prema porijeklu lijekovi se mogu razvrstati na one biljnog, životinjskog, mineralnog i sintetskog porijekla. Još je za Hipokrata osnovni postulat primjene lijeka bio “primum non nocere” (prvenstveno neškodljivost). Vodeći se tim načelom, lijekovi se u veterinarskoj medicini primjenjuju u preventivne svrhe i u terapijske svrhe (simptomatska i etiološka t.).
Preventivno se lijekovi koriste uglavnom u intenzivnom uzgoju (svinja, govedi, peradi i dr.), gdje imamo veću aglomeraciju životinja. Tu se lijekovi primjenjuju kao dodatak stočnoj hrani - probiotici, antiparazitici, vitamini, minerali i dr. Terapijska se primjena medikamenata temelji na kliničkoj slici životinje (simptomatska terapija), čime se djeluje na organske promjene. Procjenu učinkovitosti veterinar temelji na kliničkoj slici te na prijašnjim spoznajama o djelotvornosti određenih antimikrobika. Na odabir lijeka također mogu utjecati i neki od slijedećih kriterija: vrsta životinje, starost, mjesto infekcije, toksičnost antibiotika i dr.
Etiološkom terapijom djelujemo na samog uzročnika bolesti te precizno odabiremo lijek koji je najučinkovitiji za dotični mikroorganizam. No, laboratorijske metode dokazivanja uzročnika u mnogim slučajevima traju i po nekoliko dana. Neke pak se, naročito opasne zarazne bolesti, ne smiju liječiti, već se suzbijaju po zakonu (npr. slinavka i šap, goveđa spongiformna encefalopatija i dr.). Dakle, takve se životinje nakon provedene dijagnostike moraju neškodljivo ukloniti na odgovarajućim mjestima te se provode upravne mjere suzbijanja zaraze u skladu sa zakonom.
Ono što je posebno važno pri registraciji i stavljanju lijekova u promet u veterinarskoj medicini, jest karenca. To je vrijeme potrebno da se lijek u organizmu životinja razgradi do dopuštene razine, te da je takva životinja spremna za klanje, a njeno meso nije štetno za konzumiranje. U protivnom bi zaostali antibiotici i kemoteraputici u mesu mogli izazvati niz posljedica po konzumente, dakle ljudi (rezistencija, preosjetljivost, anafilaktička reakcija, sindrom serumske bolesti i dr.). Zbog toga se redovito u klaonicama pod nadzorom veterinarske inspekcije provodi tzv. monitoring program na rezidue, tj. na ostatke štetnih tvari u tkivima i organima zaklanih životinja.
Dakle, uz stručni rad doktora veterinarske medicine te jačanjem javne svijesti o tome da konzumiramo proizvode životinjskog porijekla isključivo veterinarski ispitane, vjerujem da ćemo kvalitetu života podići na višu razinu.

Branimir Novak, dr. vet. med.